U sljedećih 250 godina Venia se sporo ali postojano, unatoč ugarskoj opasnosti, razvila u značajno trgovište Viennis odnosno Wienne. Prepoznatljiv je taj razvoj po izgradnji na području između ulica Bäckerstraße i Sonnenfelsgasse. Iako je kontinuitet naseljavanja neupitan, budućnost naseobine oko 1000. godine nije bila nimalo jasna. To se primijenilo tek kad su Babenbergeri, koji su Austrijom vladali od 976., 1135. pod makrgrofom Leopoldom III. stekli grad, koji se već dvije godine kasnije spominje kao “civitas”.

Beč je konačno dobio status grada

Otad je značaj grada Beča permanentno rastao, također i stoga što je Heinrich II. "Jasomirgott" (navodno jer je imao običaj često govorit "ja so mir Gott helfe" - "tako mi Bog pomogao") oko 1150. premjestio ovamo svoju rezidenciju, te osnovao Schottenkloster. Beč je konačno dobio status grada. Od konca 12. stoljeća uslijedilo je prvo veliko širenje grada, ipak do današnje Ringstraße, uključujući podizanje gradskih zidina. Na osnovi brojnih podizanja samostana pod vojvodom Leopoldom VI. – Slavnim – ta era (1198-1230) slovi kao zlatno razdoblje.

Leopold VI., koji je nosio nadimak "Slavni", dodijelio je Beču status grada 1221. Leopold je potjecao iz roda Babenberger i bio vojvoda Austrije i Štajerske

Uz status grada Beč je dobio i pravo skladištenja, što je značilo da trgovci svoju robu određeno vrijeme moraju skladištiti, tj. ponuditi na tržištu. Uslijedio je uzlet bečke trgovine, koja je održavala veze i s Mlecima. U malobrojne izvozne artikle grada u srednjem vijeku ubrajalo se vino, koje su proizvodili tzv. “Berggenossen” (vlasnici vinograda s viteškim posjedima). Važna je bila i odluka da se ustroji gradska uprava od “24 najmudrijih muževa”. Tako je rođeno Gradsko vijeće, a stotinu pametnih i odanih građana (Genannten) postali su notarski svjedoci. Gradonačelnik, izvorno tek upravitelj gradskih financija, razvio se s vremenom u najvišeg gradskog službenika. Prvi imenom spomenuti bečki gradonačelnik bio je Konrad Poll 1282.