Font size:

Language:

wieninternational.at

Vienna´s weekly European journal

4. dio: Kuga, rat i blistav uspon (1500. do 1700.)

Povijest

Language

4. dio: Kuga, rat i blistav uspon (1500. do 1700.)

Kupovina u trgovinama u današnjem smislu bila je u starom Beču ograničena samo na mali broj artikala, primjerice platno i vunene proizvode koje se moglo kupiti u “sjenicama” odnosno pod zaobljenim nadstrešnicama trgovaca. Namirnice su se naprotiv nudile na otvorenim tezgama pod vedrim nebom. Roba je izlagana na tezgama, odakle je navečer odnošena. 

Na prastaroj tržnici Kienmarkt (Kien=borovina) moglo se kupiti borovo iverje za rasvjetu u siromašnim kućama, na tržnici Kohlmark (Kohl=ugljen) prodavao se ugljen, na tržnici Wildprettmarkt (Wildprett=divljač) lovina. Sol se kupovala na Salzgriesu (Salz=sol), pekari su svoju robu prodavali u ulici Bäckerstraße (Bäcker=pekar) i na Grabenu. Na Grabenu se mogla dobiti i mljevena roba. Namirnice trgovaca jajima i peradi te poznata svinjetina seljaka iz Eipeldauera (današnji Leopoldstadt) nudile su se, naprotiv, na drugoj obali Dunava.

Prva turska opsada Beča

Borba za stalešku slobodu i zalaganje za razne pretendente (u užem smislu knez koji polaže pravo na uskraćeno prijestolje, op.a.) vladarske kuće donosili su u grad sustavno nemir i napetost. To je vodilo učestalim smaknućima bečkih gradonačelnika. Usljed te unutarnje rastrganosti došlo je do pada Ugarske pod Turke pod zapovjedništvom sultana Sulejmana I. od 27. rujna do 15. listopada 1529 tj. do 1. turske opsade Beča. Beč se 150.000 turskih vojnika mogao suprostaviti vojskom od jedva 2.100 plaćenika i približno 9.000 slugu, te gradskim zidinama iz 13. stoljeća koje dotad nijednom nisu bile sanirane.

Prva turska opsada Beča, slika 1529.
Sulejman I., slika iz oko 1530.

Dovde i ne dalje: neuspješna opsada Beča osmanskim trupama pod vodstvom sultana Sulejmana I. (d.) bila je početak kraja širenja Osmanskog Carstva

Kao “granični grad protiv Osmanskog carstva” Beč se, međutim, uspješno odupro opsadi, nakon čega će zadobiti predikat “najjače utvrde kršćanstva”, kakvom je postao nakon prve opsade, uz pomoć novog pojasa utvrda. S renomeom te bitke i ustanovljenjem središnjih tijela vlasti kao što su Dvorsko vijeće, Dvorska kancelarija, Dvorska komora i Dvorsko ratno vijeće, s kojim je Ferdinand I. započeo 1527., grad je pedeset godina poslije stekao upravni primat nad zemljama češke krune, u kojima je tada živjelo otprilike 4 milijuna stanovnika.

U doba reformacije većina je Bečana prešla na protestantizam. 1551. u Beč su pozvani Isusovci. Pod Rudolfom II., koji je vladao od 1576. do 1612, započela je protureformacija, dakle sustavna nasilna rekatolizacija područja koja su prešla na protestantsku vjeru.

Još je u 16. stoljeću bilo tendencija da se javna groblja premjeste u predgrađe, dijelom iz pomanjkanja prostora, dijelom iz svijesti da se mora ovladati higijenskim nevoljama. Apropos higijene: Do 16. stoljeća stanovništvo se vodom opskrbljivalo isključivo iz kućnih bunara. Prvi vodovod napravljen je oko 1553. Taj “Siebenbrunnski dvorski vodovod” opskrbljivao je carski dvor i nekoliko drugih zgrada gradske jezgre, a poslije i općinski bunar na Margaretenplatzu. 1565. uslijedio je prvi gradski vodovod, "Vodovod iz Hernalsa”, koji je vodu iz 17. okruga dovodio do kuće s bunarom u ulici Hoher Markt.

Unatoč tim higijenskim mjerama, Beč ponovno nije ostao pošteđen kuge. “Crna smrt” bjesnila je od prosinca 1678. u razornim razmjerima, izbivši u tadašnjem predgrađu “Leopoldstadt”, isprva samo ispred grada, što su gradske vlasti podcjenjivale i zataškavale. U srpnju 1679. “kužna iskra” preskočila je gradske zidine.  Prema iskazima suvremenika umrlo je između 70.000 i 120.000 osoba, prema sačuvanim protokolima mrtvozornika bilo ih je, naprotiv, 8.000.

"Ah, moj dragi Beču / Sve je propalo!"

Propovjednik Abraham a Sancta Clara napisao je 1680. u “Mercks Wiennu”: “Sve u svemu, nema ulice ni ceste kojom smrt u svom jurišu nije prošla. Čitav mjesec se u Beču i oko njega nije vidjelo ništa drugo nego kako se nose, vode, vuku i sahranjuju mrtvaci.” A pjevač, gajdaš i pučki pjesnik “Dragi Augustin” kaže: “Svakog dana bilo je slavlje / A sad, sad je kuga, kuga! / Tek veliko gnijezdo leševa / To je preostalo! /.../ Ah, moj dragi Beču / Sve je propalo!”

Bolnica za oboljele od kuge, bakrorez, oko 1679.
Bakrorez "Dragog Augustina", oko 1800.

Iako je kuga ubila tisuće , iznjedrila je i "besmrtnog": figura pjevača uličnih balada "Dragog Augustina" (d.) i danas se povezuje uz izreku da se i najgora katastrofa može preživjeti uz humor; u karanteni za oboljele od kuge (l.) nije bilo tako veselo

Tek što je kuga prevladana, Beč se našao pred novom velikom kušnjom. Druga turska opsada Beča 1683. trajala je tri mjeseca. Turska vojska, koju je predvodio veliki vezir Kara Mustafa Paša, brojala je 300.000 ljudi, no svejedno se Beč, desetkovan kugom, ponovno uspio obraniti. Ponajprije zahvaljujući dobrim utvrdama i velikoj obrambenoj volji grofa Ernsta Rüdigera von Starhemberga i njegovih 11.000 vojnika i 5.000 građana i dobrovoljaca, te naposljetku i pravodobnom dolasku 70.000 vojnika poljskog kralja Jana III. Sobjeskog.

Konac opsade označio je procvat građevinskog razvoja grada. Uz ponovnu izgradnju utvrda došlo je do barokizacije grada. Uslijed toga započeo je blistav uzlet Beča. Bio je to i pogodan trenutak za otvaranje prvih bečkih kavana. Georg Franz Kolschitzky pritom se često navodi kao začetnik, što, kao što je poznato, nije točno. Nakon što se za kavu u Beču znalo najkasnije od 1645., Armenac Johannes Diodato otvorio je na osnovi privilegije iz 1685. prvi lokal te vrste u Beču. 1700. bila su u Beču već četvorica građanskih pržioničara kave, redom Armenci ili Turci. Do 1714. primljeno je u obrt još sedam pržioničara. Veliki uzlet uslijedio je polovicom 18. stoljeća.

Novine u kavani

Dok je 1747. bilo samo jedanaest koncesija, 1819. Beč je brojao 150 kavana, a godinu dana poslije 1.202. Da se kavana razvila u duhovno žarište Beča, grad može zahvaliti kavani “Kramersches Kaffeehaus” u ulici Schlossergassel (između Grabena i Goldschmiedgasse u prvom okrugu), koja je od 1720. nudila većinu njemačkih novina i časopisa, kao i postojeće bečke žurnale.

redaktion