Predgrađa nastala zapadno od Beča spojena su u 19. stoljeću s gradom, pa se grad proširio uz padine Bečke šume. Prema rijeci carski Beč pokazivao je, međutim, svoju nelijepu stranu: tu su bile skladišne hale, tvornice i željeznička postrojenja. Znakovit za život i duh, ali i umjetnost i kulturu te epohe postao je pojam bidermajer.

Kultura i osjećaj života s težnjom prema svrsishodnosti

Bidermajer je označavao kulturu i osjećaj života s tendencijom prema svrhovitosti, jednostavnosti i intimnosti, kao i ljubav prema detalju. Tako je bidermajer našao svoj izričaj između rezignacije i rekreacije u kojem su se unatoč žudnji za zabavom i kućnom atmosferom, idiličnim vlastitim prikazima i kasnijim klišejima nazirali prvi znakovi budućeg prevrata. Odatle potječe i drugo ime te epohe: “predožujsko razdoblje” – koje ukazuje na revoluciju koja je uslijedila u ožujku 1848.

Građanstvo je politički doduše bilo razvlašteno, ali je na kulturnom planu zadavalo mjerila. Opsežnom cenzurom njegovanje i razvoj javnog mnijenja stiješnjeni su u uske granice. Iako se utjecaj državnog kancelara Metternicha na politiku smanjio, on je postao simboličnom figurom reakcionarne politike u Austriji, te je srušen za izbijanja ožujske revolucije u Beču 13. ožujka 1848.

Književnost iz egzila dobivala je na značaju i širila se usprkos zabrani

Cenzura je obuhvaćala gotovo sve. Ona se nije odnosila samo na izgovorenu i pisanu riječ, poput tekstova, pa sve do poslovnih natpisa, najava i nadgrobnih spomenika, već i na likovne prikaze i grafike, ilustracije u knjigama i zemljovide. Posljedica toga bila je da je sve više publikacija objavljivano izvan Austrije. Ta literatura u egzilu dobivala je unatoč strogim zabranama ne samo sve veći značaj, već je bila i veoma rasprostranjena.

Slika otvorenja Bečke državne opere. Svečani čin je održan 25. svibnja 1869. Izveden je Mozartov "Don Giovanni"

Tako zahtjev za slobodom mišljenja i tiska postaje jednim od glavnih programskih točaka revolucije 1848. Kao trajna vrijednost iz nje je proizišla komunalna samouprava. Rušenje unutrašnjih utvrda (1857./58.) – na čijem je mjestu na tlu ledine izgrađena Ringstraße sa svojim raskošnim građevinama – promijenilo je ponovno i trajno sliku grada i predstavljao Beč kao svjetski grad.

Prvi bečki visinski vodovod

24. listopada 1873. gradonačelnik Cajetan Freiherr von Felder otvorio je 1. visinski vodovod. Opskrba stanovništva svježom pitkom vodom već je dugo predstavljala problem, s obzirom na to da je broj stanovnika Beča neprekidno rastao – s predgrađima 1830. iznosio je 318.000, ne bi li nakon dva širenja grada, 1850. (uključenje današnjih okruga 3-9) i 1890. (integracija današnjih okruga 11-19) na koncu stoljeća prešao 1,6 milijuna.  Dvije godine poslije uslijedila je regulacija Dunava kao zaštita od učestalih razornih poplava.

Most Prijestolonasljednika Rudolfa, preteča današnjeg mosta Reichsbrücke koji premošćuje Dunav na istom mjestu i danas. Most prikazan na slici je postojao od 1876. do 1937

U sklopu regulacije Beč je dobio dva nova mosta preko Dunava: današnji Floridsdorfski most i Carski most (Reichsbrücke). Koncem tisućljeća komunalizirani su plinara i elektrane, kao i tramvaj i pogrebne usluge, a izgrađena je gradska željeznica, II. visinski vodovod i starački dom.

Victor Adler, majstor rane socijalne reportaže

Katastrofalna je ostala stambena situacija radništva. 26 posto stanova, koji su se sastojali od sobe i kuhinje, imalo je 6 do 10 stanara, pri čemu je stanarina iznosila oko trećine dohotka. Među majstorima rane socijalne reportaže, koja je trebala građanima otvoriti oči za bijedu, našao se liječnik i socijaldemokratski političar Victor Adler. Državni temeljni zakon iz 1867. osigurao je židovima u monarhiji napokon punu ravnopravnost, što je izazvalo velik priljev židovskih doseljenika. Dok je 1848. u Beču živjelo samo 7.000 židova, 1913. ih je bilo 190.000, odnosno 8,9 posto ukupnog stanovništva. Duga depresija koja je uslijedila nakon teškog burzovnog kraha 9. svibnja 1873. povećala je bijedu malih poduzetnika, koji su, kao što to u zlim vremenima zna biti slučaj, krivnju za to tražili kod drugih – kod židova.

Političari su počeli koristiti takvo raspoloženje u vlastite svrhe, bili to Nacionalni Nijemci pod Schönererom ili Luegerova Kršćansko-socijalna stranka, koja je 1895. osvojila većinu u Općinskom vijeću. Razbuktali antisemitizam utro je put Adolfu Hitleru koji se između 1907. i 1912. u Beču razvio u fanatičnog antisemita. No, upravu su židovi od Beča napravili kulturnu metropolu, od Gustava Mahlera do Karla Krausa, Sigmunda Freuda, Arnolda Schönberga i mnogih drugih.

Slika iz Freudovog muzeja u ulici Berggasse

"Tumačenje snova" Sigmunda Freuda

Postojao je, međutim, i solidarni Beč. Viktor Adler osnovao je 1886. časopis “Jednakost” (Gleichheit), a na prijelazu 1888. u 89. na stranačkom skupu u Hainfeldu “Socijaldemokratsku stranku” i 1889. "Radničke novine” (Arbeiter-Zeitung), zahtijevajući biračko pravo i slobodu organiziranja, kao i osmosatno radno vrijeme. 1. svibnja 1890. u Austriji je u obliku skupova i šetnji prvi put prekinut rad. 19. stoljeće završilo je putem prema ravnopravnosti žena. Zacijelo najpoznatija zagovornica ženskih prava u Austriji bila je Bečanka Rosa Mayreder koja je svojim raspravama “O kritici ženstvenosti” (2 toma., 1905/1922) i “Spol i kultura” (1923.) – obje su ponovno objavljene 1982. – stvorila sociologiju spolova, koja je aktualna još i danas. Koncem prosinca 1899. izašlo je “Tumačenje snova” Sigmunda Freuda, jedno od najutjecajnijih djela 20. stoljeća. Znakovito je da je Freud prvo izdanje datirao s 1900. godinom.