U očekivanju da će 1950. Beč dostići 4 milijuna stanovnika, 1904. je napokon provedeno i treće uključenje naselja na istoku Dunava koje je uključivalo i nenaseljena područja. Proširenja osnivačkog doba imala su dubokosežne posljedice: povišenje cijena zemljišta, višu gradnju i s tim povezanu socijalno-ekonomsku prostornu diferencijaciju. Istodobno je nastajalo novo, odnosno, kao što je Karl Kraus formulirao: “Od grada u kojem trebam živjeti, zahtijevam: asfalt, čišćenje ulica, ključeve uličnih veža, zračno grijanje, vodovod s toplom vodom. Udoban sam i sam.”

Ali sve je bilo drukčije, lijepi planovi za budućnost rasplinuli su se, Beč je proživljavao posljednje dane carske i kraljevske monarhije – i pritom doživio procvat. Hugo von Hofmannsthal tragao je za novim jezikom, Arthur Schnitzler objavio je svoje “Kolo”, Karl Kraus je izdavao “Baklju”, bečki pokret secesije, koji je kasnije prema njemačkom uzoru nazvan jugendstil, proslavio se s Josephom Mariom Olbrichom, Ottom Wagnerom i Gustavom Klimtom, ne bi li univerzalni umjetnik Koloman Moser iz toga napravio “Bečku radionicu”. Umjetnost je jačala. Koncem studenog 1905. održana je u Beču dotad najveća demonstracija. 200.000 ljudi tražilo je na inicijativu socijaldemokrata uvođenje općeg, jednakog biračkog prava.

Bečka secesija. Istovremeno arhitektonski izraz i rezultat bečkog jugendstila. U nastajanju zgrade Bečke secesije sudjelovali su umjetnici poput Gustava Klimta, Kolomana Mosera i Josefa Hoffmanna. Secesija je predstavljala odvajanje od Künstlerhausa koji su umjetnici smatrali prekonzervativnim

Beč proživljava posljednje dane k. u k. monarhije

Dvor je popustio pred zahtjevima koji su se u principu postavljali od 1848., nadajući se da će opći izbori oslabiti nacionalističke snage. 26. siječnja 1907. car je napokon sankcionirao zakon o uvođenju općeg, jednakog, tajnog i izravnog biračkog prava, doduše samo za muškarce. Zahtjevi za biračkim pravom za žene ostali su neispunjeni do 1918.

Habsburško carstvo bilo je isluženo, njegov kraj označio je Prvi svjetski rat, izazvan ubojstvom prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu. Neposredno nakon što je Austro-Ugarska 28. lipnja 1914. objavila rat Srbiji, proglašene su mjere cenzure prema medijima: sve češće izlazile su novine čije su stranice bile dijelom bijele. Car Franjo Josip u svom manifestu “Mojim narodima” objavio je, doduše još da je “u tom ozbiljnom času” u potpunosti svjestan dalekosežnosti svoje odluke, ne sluteći da će rat trajati preko četiri godine, da će odnijeti 10 milijuna žrtava i zapečatiti propast Monarhije.

21. studenog 1916. umro je car Franjo Josip nakon 68 godina vladavine, a s njime i “svijet jučerašnjice”. Ni njegov nasljednik car Karlo I. tu nije mogao ništa promijeniti. Kraj monarhije, proglašenje republike, dogodio se 12. studenog 1918.

L.: Car Franjo Josip 1910. nakon 62 godine vladavine! d.: Proglašenje Njemačko-Austrijske Republike na Franzensringu 1918.